Celog života sam pisanje smatrala značajnim. Privlačilo me je iz neobjašnjivih razloga, jer sam bila dete kada sam krenula da pišem i sumnjam da sam ga doživljavala na isti način kao što ga danas doživljavam. Volela sam i da čitam od ranog uzrasta, i pre nego što sam krenula u školu. Svoj dnevnik sam započela sa 12 godina, mada ne toliko posvećeno kao što sam naziv ‘dnevnik’ predlaže. Povremeno bih zapisala neki događaj i smejem se i danas tim prvim zapisima. Ipak, uvidela sam važnost vođenja dnevnika i tada (ili sam samo bila pod uticajem nekog američkog tinejdžerskog filma, a možda i planeta u trećoj kući moje natalne karte =D).
Iz ove perspektive, kojim god impulsima da sam bila vođena, drago mi je što jesam. Ti spisi mi predstavljaju smernice u pravljenju ovog bloga, nepotisnuta sećanja. Sa naučne tačke gledišta, pisanje dnevnika je izuzetno značajno. Psihoterapeuti često preporučuju ovu tehniku svojim pacijentima, smatrajući je kao koristan alat za samoizlečenje. Ko su pacijenti? Ljudi koji u nekom trenutku nisu bili u stanju da samostalno razreše svoje, pre svega, unutrašnje sukobe. Na kraju svako mora samostalno da ih razreši a psihoterapeuti su samo vodiči u tom procesu. I druge društvene nauke poput istorije, sociologije i antropologije preporučuju pisanje dnevnika. Mi smo učesnici i posmatrači raznih procesa ali u razumevanju istih bitno je da zastanemo i zapitamo se šta ih je uzrokovalo. S obzirom da je i kultura živa i promenljiva, treba je razumeti i negovati. Ona čini nas ovakvima kakvi smo. Stoga, ako smo nezadvoljni time šta se događa u našem društvu, hajde da shvatimo o čemu je zapravo reč, a zatim da uradimo nešto po tom pitanju.
Svako od nas je značajan, svako je jedna ćelija u ovom organizmu, u kontaktu sa drugim, u konstantnoj razmeni. Stalno nam pričaju šta jedna maligna ćelija može da učini, a retko ko priča o tome kako zdrava ćelija utiče. Ovaj negativan način posmatranja stvarnosti postao je deo naše kulture. Primećujemo ga u medijima, u svakodnevnom govoru mahom starijih ljudi. Postoje istraživanja koja govore o značaju i uticaju emocija. Ovu temu ću detaljnije razraditi u nekom drugom članku*. Ukratko naučnici su došli do zaključaka koji su različitim religijama bili poznati hiljadama godina. U pitanju je fenomen pamćenja ili osećanja vode. Naime, voda menja svoju strukturu u zavisnosti od vibracije koju proizvodi emocija ili reč. Pozitivne emocije dovode do harmoničnih struktura vode. To može objasniti našu sposobnost da osećamo i budemo pod uticajem energije drugog bića. Ona postaje deo nas. Da se vratim na temu pisanja… Ono treba da sadrži i objektivno gledanje na stvari, taj princip na kome se zasniva nauka a opet je možda i najviše kritikovan od strane naučnika. Sumnja se u realnost istog ali se njemu teži. Pored objektivnosti smatram da pisanje treba da bude i lično, da zadrži tu osobenost svog kreatora koja delo čini živim. Naposletku, ono treba da bude produktivno, što iz mog ugla znači da treba da bude pozitivno. Zašto povezujem produktivno sa pozitivnim? Zato što mislim da je sama kritika neproduktivna, iako može da podstakne rezultate. Ono što najviše zameram intelektualnim ljudima jeste njihova tendencija ka kritikovanju, koja se često završava samo na tome. Pisanje, ali i govor treba da neguje kritičku misao i teži postizanju nekog rešenja. To se zove konstruktivna kritika i ona je pozitivna. Dakle, fenomen izgleda tako i tako, do njega je dovelo to i to, on može rezultirati tim i tim i/ili poželjno je da rezultira tako.
U istočnjačkoj filozofiji naglašava se značaj misli i emocija, smatrajući se da dok god ne uspostavimo kontrolu nad istim bićemo nestalni poput njih samih. Nisam savladala ovu veštinu, to je jedan dugotrajan proces, ali uvidela sam njen značaj. Pisanje može da pomogne i u tom smislu. Jednom prilikom bavila sam se problemom emotivne vrste koji mi nije dao mira. Um mi je stalno govorio kako moram da ga razrešim, zahtevajući konstantno iscrpljujuće razmišljanje, vraćajući me u neka bolna sećanja. Želela sam svim silama da razumem uzrok konkretne situacije. Onda sam uzela da čitam dnevnik i okrenula na stranice ispisane pre godinu dana. Shvatila sam da sam se i tada bavila IDENTIČNIM problemom, i detaljno ga razaradila. Iz toga sam naučila koliko je značajno da izučavamo sopstveni um. On po inerciji zahteva da učestvujemo u njegovim tokovima, ali ne i da ih posmatramo. Zahteva da se poistovećujemo sa njegovim sadržajem koji on stalno menja i ponavlja, skače sa jednog na drugi, a ti sadržaji su često neprijatni ili beskorisni. Zato ga jogička tradicija naziva majmunom. Tako, uz pomoć naših spisa, možemo da uvidimo fluktuacije naših misaonih i emocionalnih tokova i bolje ih razumemo. Možemo da pratimo razvijanje naše ličnosti, ili stagnaciju, periode i uticaje koji su u tim procesima učestvovali.
Dakle, nije samo pisanje značajno već i čitanje. Jedna od najznačajnijih knjiga na mom putu bilo je delo zagonetnog imena “Put kojim se ređe ide” autora Skota Peka. Na nju sam, hajde da kažem, slučajno naišla, interesujući se za psihologiju, odnosno govor tela. Imala sam 16 godina. Bibliotekarka moje gimnazije mi je rekla da nemaju knjigu tog sadržaja i dodala da, ukoliko me zanima psihologija, treba da pročitam ovu knjigu. Dala mi je kratak uvod i prekinula sam je, u želji da se sama upoznam sa sadržajem ovog dela. Ovakve događaje doživljavam kao znakove na putu, a nju kao kratkoročnog, ali veoma značajnog vodiča. To delo me je dalje uputilo na duhovnu potragu i fakultet koji me je oblikovao. Kada čitam često imam utisak da nisam sama, da neko razume i deli mapu stvarnosti, kako bi to Jung nazvao, sa mnom. Ono odgovara na ljudsku potrebu razumevanja sveta oko sebe.
Zato prepručujem svim sentientima da pišu, odvoje određeno mesto za ispoljavanje sebe. I slobodno, ako imate potrebu, napišite svoj komentar.
Literatura:
Pek, Skot. Put kojim se ređe ide. Vulkan izdavaštvo, Beograd. 2006.