Simboli i kolektivno nesvesno

Jutros sam se probudila sa mišlju: “Moram da napišem tekst o simbolima i kolektivnom nesvesnom”. Šta mi je dalo takve instrukcije? Probaćemo da se vratimo na to. Ali hajde da počnemo od početka, definisanjem teme ovog rada.

Šta su simboli i šta je kolektivno nesvesno?

Poslužićemo se definicijom sa Wikipedije. Simbol je objekat, slika ili neka druga prezentacija ideje, koncepta ili apstrakcije.” Po Jungu, simboli su jednostavno prikazi koji imaju višestruka značenja. Oni potiču iz nesvesnog ili kolektivnog nesvesnog.

Tema kolektivnog nesvesnog jedna je od najfascinantnijih po meni, jer je ujedno i naučna i metafizička. Jung je prvi psihoanalitičar koji je opisao ovu pojavu, mada su se sa njome susretali antropolozi širom sveta. Šta je kolektivno nesvesno? To je dublji sloj našeg nesvesnog. Onaj deo koji nas sve povezuje, bez obzira na pripadništvo, rodno, nacionalno, klasno ili rasno. Kolektivno nesvesno objašnjava otkud to da su kulture koje nikada nisu stupile u dodir gradile slična zdanja i oslikavale slične simbole. Ono objašnjava i zašto naši mitovi imaju slične motive i kako sanjamo iste snove. Jung se čak susretao sa time da osoba napiše gotovo isti odlomak knjige koji je napisan vek ranije negde, a da ne postoji mogućnost da se ona sa tom knjigom susrela. Fascinantno, zar ne?

Postavlja se pitanje, zašto postoji kolektivno nesvesno? Čemu nas ono podučava? Očigledno da je njen koren u jedinstvu. I zaista, kada analiziramo mitove, neka vrhunska pouka je da smo svi jedno, te da ne treba da gajimo mržnju i zavist, da strahujemo jedni od drugih, već da destruktivne emocije zamenimo konstruktivnim, i da težimo razumevanju. Najuzvišenija konstruktivna, kreativna emocija je ljubav.

Ako proučavamo jezik snova, i bavimo se radom na sebi, dolazimo do toga da nam snovi ukazuju gde smo tanki. Oni nas simbolično vode kroz našu podsvest, ukazuju na unutrašnje konflikte, ispoljavaju okolnosti sa kojima smo se pomirili, pa nas čak i vode kroz pomirenja i pružaju nam spoznaje do kojih svesno sami nismo mogli da dođemo. Zaista, svet snova je čudesan. I, ukoliko ga pomno pratimo, može nam pomoći da dođemo do individuacije.

Autonomija ili individuacija

Juče sam završila knjigu “Kada telo kaže ne”, Gabora Matea. Pri kraju knjige on izjavljuje: “Iz proste biološke perspektive, može se činiti da bi opstanak fizičkog organizma trebalo da bude krajnja svrha prirode. Međutim, čini se da je postojanje autonomne, samoregulišuće psihe viši cilj prirode.” (Mate, “Kada telo kaže ne”, 265. str.) Taj zaključak je izneo radeći sa mnogim ljudima sa težim dijagnozama, i proučavajući psihosomatiku. Tela su bolno ukazivala na ono što je psiha sigurno mnogo ranije signalizirala. Ta autonomija o kojoj on govori jungovskom terminologijom nazvali bismo individuacijom.

Individuacija, po Jungu, je proces postajanja sobom, nezavisnim, istinskim ja. To znači da je ono “Know thyself” (u prevodu “spoznaj sebe”) smisao života svakog pojedinca. Bivanje sobom je najhrabriji i ujedno najradosniji čin. Taj proces je, kembelovskom terminologijom rečeno, avantura heroja, stalna potraga sačinjena od brojnih izazovima. Bez toga ne bi bilo zanimljivo, zar ne?

Naša podsvest nas stalno instruira u tom pravcu. Pitanje je samo, u kojoj meri ćemo svešću odgovoriti. Koliko ćemo se prilagoditi, i u kojoj meri smo spremni da menjamo svoje poglede na svet. Možemo i reći “Mislim, dakle postojim”, što je poznata Dekartova izjava. No moje razumevanje te tvrdnje je jogijsko, jer po jogi jedan od najdubljih naših slojeva je vigjanamaja koša, naše kauzalno telo ili nivo naših dubokih uverenja. Ceo naš život odmotava se od naših dubokih shvatanja, onih obrazaca mišljenja koja smo iskustvom stekli. Iskustvo ne znači da mnogo znamo, ono samo govori o načinu na koji smo navikli da percipiramo pojave u našim životima.

Opisaću to bolje snom koji sam sanjala pre par večeri.

Simboli sna i transformacija

Nalazim se u nekom stanu sa svojim starim društvom. Blejimo u prostoriji belih zidova, sa starom stolarijom, ofarbanom u belo. Kad bolje razmislim, taj stan liči na jedan koji je moj poznanik iznajmio nakon što se vratio iz Katra. U nekom trenutku, na podu sam ugledala malu zmiju bele boje za žutim šarama, kako gmiže. Ukazala sam na to društvu, i svi smo se pažljivo okupili oko nje. Jedan drug je nekim predmetom krenuo da je izbacuje. Nakon što je to uradio, primetila sam drugu, veću zmiju, takođe egzotičnog izgleda, koja gmiže u nekom ćošku. U narednoj sceni sna ja govorim mom, nekada, najboljem drugu, da se osećam odbačeno od strane njih.

Analizirajući san došla sam do toga da nije slučajnost što ovaj stan liči na stan u kome smo jednom blejali. Na toj bleji osećala sam se kao nekada, razgovori su bili živahni, puni topline. Cirkali smo i smejali se, prenoćili tu zajedno i ujutro pravili doručak i pili kafu. Takva druženja sam najviše volela, gde zajedno pripremamo obroke. Osećala sam se kao deo velike porodice, sa drugačijim pogledima na svet od uobičajenih, ali koja pruža neku ohrabrujuću podršku. Kao da ima mesta za nas, takve, posebne, u ovom velikom svetu. Kao da možemo zajedno da rastemo.

Kako to obično biva, putevi su nam se razišli. Osećam se odbačeno jer sam snagom volje prevazišla neke prepreke. Shvatam da smo zajedno zapravo gradili neku tampon zonu, da nas je spojio doživljaj da svi imamo te prepreke. Tu smo se osećali sigurno i prihvaćeno. Ja sam mislila da smo tu da ih zajedno prevazilazimo. Ukratko, to je bila tačka našeg preseka i razilaženja.

Moj san mi poručuje da ne mogu da pobegnem od promene. Zmija je simbol transformacije, jer presvlači košuljicu. Koliko god želela da je izbacim, ona je tu, i sve je veća. Kao što je moj drug koji se vratio iz Katra doživeo transformaciju, tako sam i ja u Americi. Nostalgija je nevina prepreka, jer transformacija je neminovnost.

Zmija je i simbol spiritualnosti. Ona predstavlja kundalini, energiju koja se uzdiže. Zmije su privučene meditantima.

Na kraju, ostajanje ne poznatoj tački postaje bolnije za psihu. Otiskivanje u novo i nepoznato javlja se kao jedino olakšanje.

Vladeta Jerotić kaže da su ljudi duboko konzervativna bića. Konzervativni smo iz straha od promene. Koliko god da nam ne prija to gde se trenutno nalazimo, bar nam je poznato. Ne osećamo se fizički ugroženi. Strah od smrti je najdublji strah svakog bića. Bar znamo da to gde se trenutno nalazimo nas neće ubiti, navodno. Ali postoji i tiha smrt, a to je postepeno pražnjenje naših rezervi energije. Tu nas ništa ne inspiriše, ne pokreće. Samo čamimo i čeznemo za nekim novim horizontom.

Aako težiš da umiriš svoj um i oslušneš glas svog bića, ako osećaš poziv svoje duše da se menjaš, ako ti je potrebno nešto novo, nešto što će te reprogramirati tako da prigrliš život u svojoj promenljivosti – joga je tvoj put. Saznaj kada su nam termini.

Reference:

https://sh.wikipedia.org/wiki/Simbol#:~:text=Simbol%20je%20objekat%2C%20slika%20ili,mačevi%20koji%20predstavljaju%20bojno%20polje.