Prepreke u opažanju po joga sutrama 2.4 – 2.9

U prethodnom tekstu izneto je da postoji 5 vrsta prepreke u opažanju, i da su one: neznanje (avidya), lažni identitet ili ego (asmita), preterana vezanost (raga), nerazborite odbojnosti (dveša) i nesigurnost, odnosno strah od smrti. Ovde ćemo se detaljnije pozabaviti njima.

2.4 “Neznanje je izvor svih drugih prepreka. One ne moraju da se pojave istovremeno, a njihov uticaj je promenljiv. Ponekad su skrivene i jedva vidljive, ponekad su izložene i preovlađujuće.”

Patanđali se ovde protivi onoj poznatoj: “Neznanje je blaženstvo”. Istina je da smo u neznanju lišeni stresa koji prati preispitivanje, ali smo zato kao automat, reagujemo po određenom šablonu bez mogućnosti da preispitamo i promenimo svoje ponašanje. Vodimo se po inerciji – “pa šta nam bog da”. I baš kao što Patanđali ovde kaže, nekada nas inercija prividno služi, sredina se ne opire i deluje da sve teče. Međutim, kada naiđemo na jasne prepreke nelagoda koja iz njih proizilazi nas budi. Većina ljudi na putu samounapređivanja naišla je i osvestila mnoštvo prepreka, i koristi ih kao odskočnu dasku, mesto kamena spoticanja. Nadam se da si i ti, dragi čitaoče, među njima.

2.5 “Neznanje dovodi do grešaka u razumevanju karaktera, porekla i efekata opaženih objekata.”

Kada uvidimo da se sve u životu dešava sa određenim razlogom naša sposobnost tumačenja događaja uz samoposmatranje će se razviti. Mala podešavanja u našem uverenjima i karakteru mogu napraviti veliku razliku. Dok smo u neznanju stvari nam se samo dešavaju, pa za njih krivimo prvog u kog možemo da uperimo prstom, najčešće ljude koji su to ponajmanje zaslužili, ili idemo dalje pa krivimo društvo, pretke, život i proklinjemo i samog tvorca. Što više praktikujemo ovo u nama se javlja osećaj nemoći i ogorčenosti, sa sve jačom snagom koja nas vuče dole. Ni proces saznavanja nije lak ali uz pomoć njega razvijamo snagu, istrajnost i oblikujemo se tako da ćemo vremenom biti u stanju da brzo prevazilazimo prepreke.

2.6 “Lažni identitet se stvara kada smatramo mentalnu aktivnost pravim izvorom opažanja.”

Ego je često uzet kao glavna prepreka u duhovnom radu. Joga smatra da je ego posledica useljavanja individualne duše, điva atme, u telo, koja se prividno odvojila od svog izvora, paramatme – kosmičke duše tj. kosmičke svesti. U ovom putovanju koje nazivamo život imamo potrebu da oformimo svoj ego, delom zato što se zaljubljujemo i identifikujemo sa određenim predstavama, a delom jer imamo potrebu da postavimo sebi jasne granice, kako se ne bismo rasplinuli u svoj složenosti života. Potreban nam je neki svetionik sa sjajem koji nas vodi, jer inače ko zna kuda će nas plima odneti. Sve dok smo svesni svoje snage, i da smo sami izabrali ovaj put, ma koliko nas ona bude povlačila, moći ćemo da plivamo. A uz alate i pomoć možda i zaplovimo.

2.7 “Preterana vezanost je zasnovana na pretpostavci da će ona doprineti večnoj sreći.”

Ego rađa vezanost. Ja je u nekom trenutku odlučilo, recimo, da voli neku vrstu muzike. Možda su mu je roditelji puštali kada je bio mali, ili je imao neko jako lepo iskustvo dok je slušao tu muziku. Sve dok ga to poistovećivanje ne ograničava nema problema. Međutim, ukoliko ga nervira muzika koja izlazi iz tog žanra, i ne može da podnese da bude na mestu gde se pušta takva muzika, to je ukazatelj da je stisak ega i rage (preterane vezanosti) u njemu prejak. Jer šta bi bilo da se rodio u nekom dalekom kazahstanskom selu? Koju bi onda muziku slušao i koliko bi mu ona bila važna? Ovakva ograničenja, koliko god u nekim trenucima bila prijatna, na duže staze nas sprečavaju da iskusimo nešto novo i prevaziđemo sebe.

2.8 “Nerazborite odbojnosti su obično rezultat bolnih iskustava iz prošlosti, povezane sa određenim objektima i situacijama.”

Zamislite da ste se, na primer, nekada zaglavili u liftu. Na sličan način kao i u prethodnoj sutri, vaš ego se vezao za to, ovoga puta bolno, iskustvo. Izbegavaćete da idete liftom, a možda će vam i sama pomisao na njega stvarati nelagodu. Iako je razumljivo da neka snažna neprijatna iskustva na nas ostavljaju jak trag, ono što je nerazborito je naša potajna vera da je lift opasan po nas, i da će se ponovo zaustaviti ako se njime budemo vozili. I šta ako, recimo, premeste našu kancelariju na 17. sprat? Da li ćemo svakoga dana znojavi dolaziti na posao?

Ova kleša (prepreka) naziva se dveša, i čini par opozita (dvandvas) sa ragom, jer često skačemo od vezanosti do odbojnosti. Volim ovo, ne volim ovo, ovo mi se sviđa, a ovo ne, spisak je predugačak… Ali sve su to okovi koji pomućuju naše opažanje, čineći da stvari vidimo samo kroz svoje naočare zaprljane bojama koje se izlivaju iz naših navika i emocija. Ukoliko se ohrabrimo i prevaziđemo nesigurnosti koje će se javiti.

2.9 “Nesigurnost je urođen osećaj strepnje od onoga što dolazi. Ona pogađa i neznalice i mudre.”

Sve što je nepoznato, a ponajviše ono radikalno drugačije, predstavlja za nas neku vrstu neprijatnosti i pretnje. Ono nas tera da se sa njime suočimo i izaziva našu reakciju. Prinuđeni smo da mu se na neki način obratimo, ali ako nismo imali sličnih iskustava moraćemo da smislimo novi način ponašanja u skladu sa nastalom situacijom. Bivamo izbačeni iz zone komfora. Činjenica je da je ceo naš život ispunjen nesigurnostima, koliko god se trudili da ga ušuškamo. Nikada ne znamo šta donosi sutrašnji dan, pa ni da li će ga biti. Što je rekao jedan moj drug: “Kako to da niko ne razmišlja o činjenici da živimo na jednoj plutajućoj lopti koja se rotira u sred univerzuma?”

Najveća nepoznanica od svih, i glavni pogon za stvaranje ove civilizacije i mnogih aspekata kulture je strah od smrti, odnosno nesigurnost koju ona donosi. Sve religije su se uhvatile u koštac sa ovim problemom, iznašavši različita rešenja. Činjenica je da ne možemo biti sigurni šta nas čeka, ali možemo prebroditi strah od smrti kako bismo živeli kvalitetno. U jogi se šavasana, ležeći položaj ili položaj mrtvog čoveka, koristi kako bismo prihvatili mirnoću tela i prevazišli potrebu da se za njega vezujemo. Tibetanci rade različite prakse prihvatanja smrti i pripremanja za nju. Koliko god zvučalo morbidno ovo je zapravo put srećnog življenja. Baš kao što je Kastanedi govorio Don Huan, ako prihvatimo da nas smrt stalno prati, sprijateljićemo se sa njome i proživeti život vredan življenja.

Reference:

Desikačar. 2015. “Srce joge: Razvoj lične prakse“. Babun, Beograd.