Melanholija, težnja promeni i joga

Ponekad svi padnemo i obuzme nas neka seta. Stvari ne idu onako kako smo planirali, a život poprima sive tonove poput oblaka na jesenjem nebu. Ne treba zanemariti taj osećaj, to nam se naše unutrašnje biće obraća, željno pažnje. Ono nas zove i moli da se promenimo.

Svako trenje na koje nailazimo na životnom putu ima potencijal da nas uglača, preobrazi. Zanemarivanjem neprijatnih emocija odlažemo ih, ali ih ne rešavamo. Vremenom, kada izbegavamo problem, Univerzum nam servira lekcije koje je sve teže zanemariti. Svest koja je u nama se nalazi i van nas. Bivajući svesnima mi ispunjavamo našu životnu misiju. Samo je svestan pojedinac uvek karmički odgovoran.

Kada sam tek krenula na časove joge bila sam u vrhuncu puberteta. Emocije su mi se smenjivale velikom brzinom i često nisam umela da izađem na kraj sa njima. Odnosi sa porodicom su mi bili nategnuti i bežala sam od problema kroz blejanje sa ekipom. Kako kaže Perspektiva “U društvu uvek lakše je kad probleme imaš”. Prividno je tako, ali kada nam je druženje beg onda ono postaje jedna klopka koju kolektivno pravimo. Umesto da uradimo pravu stvar, radimo ono što nam je lakše. Tako sam često preskakala časove, ali čim bih pogledala na sat i videla da je čas počeo pomislila bih: “Trebala sam da odem.” I dalje ne razumem zašto nekad izbegavamo nešto za šta znamo da će nam prijati. Zašto negujemo autodestruktivnost?

Put joge je put stalne težnje napretku. Na njemu se trudimo da upoznamo sebe u svim manifestacijama, doživljavamo i posmatramo sebe. Svaka joga seansa je malo postignuće, stepenik u našem razvoju. Kako god se pre osećali, nakon seanse ćemo se osećati bolje. Znaćemo da smo uradili nešto dobro za sebe. Sama ta činjenica pruža nam u trenucima melanholije motivaciju.

Slikao: @spark_visualart