Meditacija i joga

Ranije sam spomenula da joga ima 8 grana. U objavama iz ponedeljka i srede (putem Fejsbuka i Inatagrama) govorila sam o povlačenju čula (pratjahari) i koncentraciji (dharani), 5. i 6. grani joge. Meditacija (djana) je sledeća, 7. grana, koja prethodi samadhiju, što bi se moglo prevesti kao prosvetljenje. O tome neću pisati jer nisam iskusila.

Podelila bih svoje prvo meditativno iskustvo. Pre nekih 10 godina, kada sam prvi put stupila u kontakt sa duhovnošću kroz knjige, krenula sam da se interesujem i za meditaciju. Zvučala mi je misteriozno i egzotično, i s obzirom da su je mnogi autori hvalili kao vrhunski alat za samospoznaju, odlučila sam da pokušam. Već tada sam uvidela da je rad na sebi najdragocenija stvar koju možemo da poklonimo, ne samo sebi već i drugima.

Bilo je letnje predvečerje, sećam se, a moja mama i brat su negde otišli, te sam zaželela da iskoristim tu savršenu priliku. Nežni zraci sutonskog sunca prodirali su kroz zavese i bojili moju sobu žućkasto-narandžastim nijansama, a u mom domu je vladala tišina. Pustila sam jednu kompilaciju zen muzike na koju sam naišla, koja mi je i danas zahvaljujući tom iskustvu omiljena. Sela sam pravih leđa u položaj prekrštenih nogu i zatvorila oči. Sećam se da mi je u početku bilo neudobno da sedim, i posebno su me leđa mučila koja su tada još uvek bila slaba. U prvih nekoliko minuta, mada je subejktivni osećaj bio znatno duži, sam se vrpoljila i nameštala, dok nisam odlučila da ću pronaći taj mir u sebi. Onda sam krenula pomno da slušam muziku…

Osećala sam kao da se sa tom melodijom uzdižem i vijugam, što je bilo praćeno doživljajem intenzivne prisutnosti i prijatnosti. Nisam bila sigurna da li se moje telo zaista tako kreće ili je u pitanju unutrašnji doživljaj, ali bila sam čvrsta u nameri da ću ostati u tome ne otvarajući oči. Posle nekog vremena u umu se pojavila svetleća spirala, koja se okretala i ličila je na DNK prikaz. Osećala sam da se i moj trup kreće spiralno, kao da sam sjedinjena sa tim DNK koji vidim. Ovo stanje bih opisala kao stanje potpunog blaženstva…

U nekom momentu neko je pozvonio na vrata. Polako sam otvorila oči, osvrnula se oko sebe, oslušnula tišinu i otišla da otvorim. Osećala sam se potpuno mirno, staloženo i neverovatno živo, preporođeno. Prijali su mi moji pokreti, i sve mi je izgledalo lepše, kao da sam razumela zašto je takvo kakvo jeste. Dočekala sam mamu sa spokojnim osmehom. Kasnije, kada sam se vratila u sobu, uverila sam se da se kompilacija (koja je trajala sat vremena) već završila. Nisam sigurna koliko sam dugo bila u meditaciji, ali je osećaj bio kao da sam ušla u večnost, mesto gde vreme nije značajno.

Nijedno iskustvo posle tog nije mi bilo tako moćno. Razumela sam da je to bila početnička sreća. Univerzum nam nekada pokloni neko iskustvo samo da bi nas zagolicao i pokazao da se za to vredi truditi, a zatim nam daje mogućnost izbora.

Meditacija, kao i joga, zahteva dug rad. Rezultati su nekad krupni i koreniti, dolazimo do spoznaja o nama samima i o prirodi postojanja, razumevanja nekih pojava u našem životu, a nekada se samo osećamo malo mirnije nego pre (ili se iznerviramo što to nismo postigli xD). Ali, kao što nas joga uči, pre ili kasnije rezultati će doći, i svaki taj korak je značajan.

A koje je tvoje najmoćnije meditativno iskustvo?