Izgovori: prepreke na putu samospoznaje

Izgovori su najčešće prepreke koje postavljamo sami sebi. U svom dosadašnjem iskustvu kao joga instruktor, primetila sam da mnoštvo ljudi ima problem sa nedostatkom volje. Već sam u nekom od prethodnih tekstova (link) govorila o značaju volje. Volja je najveća snaga koju imamo. Ona je to što omogućuje kreaciju. Skloni smo stvaranju raznih izgovora, kako bismo ostali u svojoj zoni komfora, kakva god ona bila. Ljudi su spremniji da mnogo trpe, nego da promene nešto u svom životu.

“Nemam dovoljno vremena”: proboj kroz vremenske barijere

Jedan od izgovora koji je najčešći jeste: “Nemam dovoljno vremena”. Ako stavimo sve na papir, shvatićemo da mnogo vremena provodimo nekvalitetno i da, zapravo, možda uz malo organizacije, možemo da postignemo mnogo više. Uostalom, zar je par sati nedeljno, provedenih zarad povećanja naših fizičkih i mentalnih sposobnosti, mnogo? Zar nisu vredni? Zapitaj se, koji izgovori se najčešće ponavljaju kod tebe?

“Kad krenem, krenuću jako. Sada nisam spreman za to.”: Izgovori i sukob sa sve-ili-ništa mentalitetom

Ovaj izgovor je takođe čest, i mislim da ima korene u našoj kulturi. Naš narod je sklon tom “sve ili ništa” pogledu, koji je u skladu sa našim pomalo koleričnim karakterom. Uvek čekamo neki ponedeljak kada ćemo, poput heroja u filmovima, imati snage za sve naše dugo odlagane planove. Ne bih da kritikujem taj optimizam, svesna toga da zaista postoje neki periodi koji su povoljniji od drugih. Ali nema boljeg trenutka za bavljenje sobom od ovog sada. Na dobrom tlu sve cveta i rađa. Mi treba da oplemenimo naše tlo, i time ćemo unaprediti naš život u svim njegovim aspektima.

Moj primer

Zadržaću se još malo na ovoj temi jer imam ličnog dodira sa njom. Ja sam takođe dugo odlagala neke stvari. Na primer, dugo sam pušila, iako su cigarete odavno prestale da mi prijaju. Više puta sam prestajala, ali neka stresna situacija ili period bi me podstakao da opet započnem tu naviku. Imala sam sve razloge za prestajanje, ali sam i dalje pušila, najčešće u socijalnim situacijama. Ono što mi je najviše smetalo jeste to da, kada bih prestala da pušim, u društvu pušača bih ponekad opsesivno razmišljala o cigareti. Oči su mi bile privučene tim prizorom, a u mislima sam ponavljala “Jel mogu da ti uzmem jednu cigaru?” Imala sam sukob sa sobom, unutrašnji dijalog koji je činio da se osećam nelagodno u društvu.

Jedno veče, prilikom kontemplacije, pojavila mi se ideja da ja nisam tip ličnosti koji voli apsolutizam i stroge zabrane. Shvatila sam da meni prija nežniji pristup. Smatram da bilo kakvo apsolutno odricanje, bez doživljavanja suštine problema, ponovo će nas kao jojo vratiti, a možda čak i intenzivirati naviku koju smo pokušali da presečemo. Krenula sam da pušim samo onda kada zaista želim, i mislim da bi mi prijalo. U proseku zapalim jednom-dvaput u dva meseca. Pretpostavljam da ću, kako se budem dalje razvijala na svom jogičkom putu (jer joga i pušenje nisu komplementarni), izgubiti u potpunosti tu potrebu.

Updejt – prevazilaženje

U trenutku unapređivanja ovog teksta, 25. decembra 2023. godine, dodala bih da sam pre par godina prevazišla i ovu potrebu. Sada samo u posebnim i retkim prilikama pušim nargilu, ili neki tompus, onda kada mi je gušt.
PS.: Prema novim istraživanjima od 100% joga vežbača, nešto manje od 50% su bivši pušači kojim je joga mahom pomogla da ostave cigarete, nešto više od 50% su ljudi koji nikada nisu bili pušači, i samo oko 2% ljudi je nastavilo sa tom navikom. Eto dodatnog motiva ako ga tražiš.

Izgovori, prepreke i prevazilaženje ličnih poteškoća

Ovaj princip ne treba posmatrati kao univerzalno primenljiv. Treba ga preispitati iz lične perspektive i u skladu sa datom situacijom. Međutim, meni je pomogao. Uvidela sam, takođe, da je moj napredak u svetu joge bio spor i postepen. Dugo sam, od 8-9 mesečnih termina, posećivala prosečno 6-7. Dugo sam se izgovarala da nemam para za jogu, i mada to, u mom tinejdžerskom uzrastu, i jeste bila istina, nije bilo tačno da ih nikako ne mogu stvoriti. Uvek postoji način.

Sećam se da sam tada, kad sam odlučila da ću po svaku cenu stvoriti dovoljno novca za jogu, razgovarala sa svojom instruktorkom. Prošao je dug period kako nisam bila na času, i napokon sam došla. “Mirta, pa gde si ti?”, pitala me je. Rekla sam joj kako nisam imala novca i pružila joj mesečni iznos. Ona mi je na to odgovorila da može da mi da popust. Iako bi mi u tom periodu i mali popust značio, odbila sam je. Shvatila sam već da cenim njen rad, kao i svoju sposobnost da privređujem za sve svoje potrebe.

Zaključak: put ka autentičnosti bez izgovora

Kada će doći to vreme da se posvetimo sebi i svojim potrebama? I kada ćemo uvideti da jedino što zaista imamo smo mi sami? Kada ćemo prestati da se ponašamo prema svom biću kao prema stranom telu?

Shvataš da su izgovori prepreke na putu tvog razvoja? Prevaziđi sebe i kreni na časove joge. Čekamo te.