Danas sam otišla do lokalnog supermarketa da pitam da li okolna parcela spada u njihovo vlasništvo. Šefica objekta se zbunila pitanjem i želela je da čuje razlog iz kog sam je to pitala. Objasnila sam joj da želim da posadim drvo. Samo me je pitala: “Što?”, iznenađenog i čak iziritiranog izraza lica. Odgovorila sam sa: “Što da ne?” Dodala sam da želim da oplemenim prostor jer mi se ne sviđa kako izgleda. Nakon kraćeg i pomalo neprijatnog razgovora na temu njenih nadležnosti, rekla mi je da mogu da se obratim Gradskom zelenilu, kako bih saznala imam li prava da sadim na toj lokaciji. Zatim je razgovor postao šaljiv, pričale smo o problemčićima sa komšijama i izgledu te, delimično zelene površine, pune pikavaca i smeća. Rekla sam joj da bih usput mogla da pitam Gradsko zelenilo da mi da resurse za ovaj mali projekat, “mada sam planirala da dam iz svog džepa”. Rekla mi je da sam blesava i da im tražim sredstva. Pitala me je i koje drvo sam planirala da posadim. Odgovorila sam joj da nisam sigurna još i da sam htela da posadim lipu, jer se povremeno oseća užasan smrad iz jednog dvorišta, ali da su neki ljudi alergični, pa ću smisliti nešto drugo. Krenula je da se smeje i kazala kako sam njen idol. Rekla sam da sam samo društveno osvešćena. A zatim je rekla: “Ovo mora da je skrivena kamera. Nemoj da me snimaš, molim te.”. I dalje se smeškala. Nisam planirala da dokumentujem taj događaj, ali zaista je bio simpatičan, pa evo, našao je svoj zapis.
Izgleda da je u terminologiji mog naroda društveno-korisni rad kazna, prinudna akcija, mahom vezana za prekršajni sud. Prema rezultatima koje je objavio VICE, jako je mali procenat ljudi koji se odlučuju da izrečenu kaznu ovako otplate.
Čak je i RAD izgubio svoje inicijalno značenje, postao je obaveza, nerada radnja. Ovaj razgovor objašnjava u kojoj meri, u srpskom društvu, bilo kakva inicijativa ovog tipa izaziva iznenađenje i čuđenje, ali i da ljudi razumeju potrebu za istom. U mom petomesečnom iskustvu u Americi videla sam kolika je razlika u kulturi kada je u pitanju uređivanje životne sredine. Iako postoje velike razlike i tamo, u zavisnosti od države, grada ili naselja, može se reći da je njihova svest o estetici prostora na višem nivou od naše. Novac je svakako faktor, kao i razvijenost institucija. Ipak, kao što sam u prethodnom članku spominjala (https://sentient.rs/2019/07/07/znacaj-pisanja-i-citanja/), lična inicijativa je takođe bitna. Kada bi svaki pojedinac počistio povremeno oko svoje zgrade, posadio neku biljku, napravio klupicu, ili makar bacio svoje smeće u kantu, naš prostor bi izgledao mnogo lepše.
Razumem da su ljudi u Srbiji obeshrabreni sistemom, ekonomskom i političkom situacijom. Većina ljudi radi za nekog drugog, dobijajući pritom samo parčence kolača, provodeći bar trećinu svog dana na način koji mu ne pričinjava zadovoljstvo. Ovaj društveni aktivizam se doživljava kao nešto opet korisnije nekom drugom, ne kao lični užitak. Ali promena kreće iznutra, zaista jeste tako. Užitak je lični doživljaj. Mi smo ti koji biramo da uživamo u nečemu, ili ne. Nije li bolje uživati?
Ja povremeno odlazim u obližnju šumu sa kesama i rukavicama. Na početku skupljam smeće, a potom prošetam svojom uobičajenom rutom i uživam u prizoru, zvucima i miru koji mi šuma pruža. Kada neko od mojih poznanika u mom prisustvu baci nešto na zemlju, ja to najčešće pokupim za njima i nosim do sledeće kante. Reakcije su uglavnom iste: “Daj meni, ja ću.”, a zatim se, blago postiđenog izraza lica i sa smećem u rukama, upute ka namenjenom mestu. Retko se dešavalo da se slična situacija sa istom osobom ponovi. Ko želi da njegov drugar čisti za njim?
Sentient ima svest, o sebi i o drugima. Ima svest o lepom, prijatnom, skladnom. Njegova svest je inspirativna, kreativna. Ona zrači, greje, daje energiju. Ona teži da se širi, poput sunčevih zraka.
Izvori:
https://www.vice.com/rs/article/7xxxjz/zasto-pre-biramo-zatvor-ili-novcanu-kaznu-nego-drustveno-koristan-rad