1.42 “U početku, zbog naših prošlih iskustava i ideja, naše razumevanje objekta je iskrivljeno. Sve što smo ikad čuli, pročitali ili osetili može da omete naše opažanje.”
Skloni smo da postupamo šablonski. Lako zanemarujemo posebnost date situacije i reagujemo po naučenim obrascima ponašanja, često na sopstvenu štetu. Uslovljeni smo sopstvenim emocijama i iskustvima, i s obzirom da u skladu sa time gradimo svoj svet, čak nas i naše okruženje može podržavati da se ponašamo na određeni način. Stoga, ceo naš život nas upravlja. Pa opet javljaju nam se potresi i glas iz podsvesti, koji zapomaže da se probudimo. I, koliko god bežali, on će nam šaputati. Zato i težimo razonodama svih vrsta, beskonačnom skrolovanju, okruženju koje neprestano čavrlja i trubi, sve kako bismo prikrili taj tihi glas, naš glas. Uz pomoć joge mi učimo da boravimo u sebi. Postajemo svesni sopstvenih potreba. Razumemo da, mada je rad na sebi katkad neugodan i težak, njegovi plodovi su neuporedivo sočniji od ostataka koje smo davno nagrizli. Potreba za rastom je naša suštinska potreba.
1.43 “Kada se usmerenost uma na objekat održi, ideje i sećanja iz prošlosti se postepeno povlače. Um postaje kristalno čist i jedno sa objektom. U tom trenutku nema osećanja sebe. To je čisto opažanje.”
Znate one priče o “aha momentu”, kada sijalica nekom geniju poput Tesle bljesne, i obasja tajnu koja ga je intrigirala? Ovo je posledica jakog fokusa, sposobnosti da postanemo jedno sa objektom opažanja, da transcendiramo svoje granice.
1.44 “Taj proces je moguć sa svakom vrstom objekta, na svakom nivou opažanja, bilo da je površno i opšte, ili dubinsko i posebno.”
Jogiju je svaki aspekat života fascinantan, od anatomije mišića do leta leptira, od dinamike emocija do toga šta se dešava sa svešću nakon smrti…
1.45 “Osim samog izvora opažanja u nama, koji um ne može da razume, njegovi objekti mogu biti neograničeni.”
Šta je svest, jastvo, budno oko koje opaža, čak i dok spavamo? Imam utisak da je to sam centar Univerzuma, njegova srž, i da nas ulazak u ovu srž samo projektilira ponovo napolje. To je jedno od filozofskih pitanja koja je samo sebi odgovor. Svest je ono što jeste, uvek prisutno ali jesmo li je uvek svesni? Može li išta biti bez nje? Nismo bili tu da posvedočimo.
Zanimljivo je i primetiti da u filozofiji joge, za razliku od moderne psihologije, postoji jasna distinkcija između uma i toga što Patanđali naziva izvorom opažanja. Ako ste nekada bili u jakom konfliktu sa sobom, sigurno ste primetili ovu razliku. Na njoj se zapravo zasniva naša sloboda, jer inače bismo bili primorani da uradimo svaku glupost koja našem umu pada na pamet. Aktivnost uma je neminovna. Nije problem u tome što naš um neprestano razmišlja. Problem leži u tome što nismo uvek u stanju da zanemarimo njegovo brbljanje i usmerimo svoju pažnju.
1.46 “Svi ti procesi koji upravljaju umom uključuju neki objekt ispitivanja.”
Da li ste primetili da, recimo, ne možete da odgledate film a da ne uzmete telefon u ruke više puta? Shvatate da su vam razgovori sa dragim ljudima postali dosadni? Život je uzbuđujuć samo ako mu poklanjamo pažnju. Bez nje je sve sivo. Uzrok leži u našoj nemogućnosti da osetimo ukus hrane, doživimo emociju našeg partnera, udubimo se u zvuk gitare… Čak i prolaznik na ulici može nas naučiti najznačajnijoj lekciji, ali čućemo je samo ako usporimo i odgovorimo.
Čas joge je mesto gde u ušuškanoj atmosferi vežbamo produbljivanje naše pažnje, rasprostremo je kroz telo, primetimo kako um reaguje i zađemo u dubine naše psihe. Na nama je da ovu svest ponesemo sa sobom izvan sale i njome dotaknemo one sa kojima delimo sebe. Sa kojima delimo svet.
Reference:
Desikačar. 2015. “Srce joge: Razvoj lične prakse“. Babun, Beograd.