(08.07.2020.)
Sinoć smo dragi i ja bili na protestu. Želeli smo da damo i našu podršku na skupu protiv nekoherentnih i nesmotrenih mera koje je uvela vlast, mera koje ugrožavaju jedno od osnovnih prava, čovekovu slobodu kretanja. Bili smo uzbuđeni kada smo stigli u masu i ponosni što je toliki broj sugrađana napokon digao glas. Ugledali smo mnoga poznata lica. Otpočela je višesatna igra – bežanje od suzavaca koji su svaki čas leteli u okolini naše Skupštine grada Beograda. Narod je vikao, zviždao, pevao i bežao od neprijatnog gasa od kog peku disajni putevi i naviru suze na oči. I vraćao se! Iznova i iznova smo izjavljivali svoj stav – ne odustajemo! Ne odstupamo od svog prava da govorimo to što mislimo i osećamo! Ne prihvatamo diktatorsko ophođenje vlasti!
Kada je masa krenula da se povlači ka Domu omladine sledili smo je, misleći da i dalje igramo tu igru bežanja od suzavaca. Onda sam ugledala policiju na konjima kako hitro dotrčava. Zbunjeno smo počeli da bežimo, očekujući da ipak žele samo da nas zaplaše i oteraju. Dragi i ja smo se razdvojili u tom haosu. U nekom trenutku ugledala sam jednog policajca kako velikom brzinom dojahuje. Zaustavila sam se. Nisam ga doživljavala kao neprijatelja i pretnju. Dok nisam dobila ponižavajući udarac pendrekom po butini. Krenula sam da trčim ali nisam znala kuda, panduri su protrčavali sa svih strana. Da li sam sigurna ako mirno stojim u uglu ulice? Da li će me instinktivno, životinjski napasti ako počnem da bežim? Onda je moj poznanik zadobio snažne udarce u glavu od kojih je potekla krv. Krenuo je da zapomaže. Zaustavila sam se. Želela sam da ga zaštitim, ukažem policiji da je teško povređen. Dotrčalo je više policajaca. Krenuli su da nas vređaju uz povike ”Šta radite ovde?!” i ”Kurvo! Ti si našla da braniš?!” Nepomično sam stajala u šoku i gledala ih. Dobila sam udarac pendrekom po podlaktici, a mog poznanika su nastavili da udaraju po glavi i telu. Dotrčao je moj dragi. Krenuli su na njega hitrim udarcima po čitavom telu i primoravali su nas da se spustimo na tlo. Udarali su ga višestruko po glavi. Kada se ukazala prilika da otrčimo, iskoristili smo je.
Sa sigurne udaljenosti nastavili smo da hodamo ka kući. Moj dragi je krvave glave i košulje, ali pri punoj svesti hodao. Saborci su nam u prolazu nudili vodu i davali reči podrške. Kada smo stigli kući pokušali smo da zaustavimo krvarenje iz glave, ali bezuspešno. Rana je bila prevelika. Vozilo hitne pomoći nismo uspeli da dobijemo, imali su previše posla. Stigli smo Kargoom do Urgentnog. Narednih 6 sati smo bili na ispitivanjima, saniranjima i po čekaonicama. Dragi je zadobio bar 10 udaraca, od kojih su najveće povrede na potiljku i ispod oka. Nekoliko kopči i naprsnuće koske pod okom.
Za vreme boravka pred Urgentnim videla sam mnogo povređenih civila i samo jednog ćopavog policajca. Srela sam i onog poznanika otvorene glave, kao i još jednu poznanicu sa ogromnim hematomom na čelu. Kaže da ju je pandur gledao dok je bila u ćošku, te snažno udario pendrekom. Ono što je ulilo nadu jesu reči razumevanja i podrške ljudi sa kojima smo stupili u kontakt u toku i nakon ovog događaja.
Neka ove reči ne odu samo u etar!
Neka se te rane transformišu u nešto vredno!
Jer mi koračamo uz sledeću generaciju!