Kao što sam već rekla, “stav tela je stvar navike i to je ono što učimo od naše sredine, dakle on je kulturno uslovljen.” Naučnici su dugo previđali značaj telesnog stava, u prilog čemu ide nedovoljan broj etnografskih podataka o istom. Istaknuti umovi antropologije, poput Krebera i Mosa, svojim interesovanjem za ovu temu podstakli su naredna istraživanja. U daljem tekstu, pored svojih gledišta, najpre ću se oslanjati na zapis antropologa Gordona Hjuza, koji je sproveo vrlo detaljno istraživanje ove teme.
Značajni faktori za formiranje telesnog stava
Pojedini položaji tela, poput uspravnog sa rukama sa strane, univerzalni su. S druge strane, određeni biološki faktori, individualni ali i oni opštiji poput polne i rodne pripadnosti, a sa tim u vezi i trudnoća i laktacija, utiču, na primer, na određene sedeće položaje. Način ishrane i vrste dnevnih aktivnosti odgovorni su za količinu akumuliranog sala u pojedinim delovima tela, što zatim utiče na položaj tela. Neki spoljni uticaji su takođe značajni, poput načina odevanja, korišćenog nameštaja i arhitekture stambenih prostora. Strah od izlaganja intimnih delova takođe doprinosi odabiru položaja tela, što posebno umanjuje žensku slobodu kretanja.
Jogi Mukunda Stajls navodi zanimljiv primer gde je medicinski utvrđeno da hronični problemi poput migrene mogu biti povezani sa nepravilnim držanjem tela. Citira dr Tomasa Broufelda koji tvrdi da se telesno držanje najčešće uči od predaka. Dodaje da osobe koje pate od migrene često drže glavu malo unapred, što stvara tenziju u određenim mišićima vrata i vilice, koje je on nazvao mišićima glavobolje. Migrena se, dakle, smatrala naslednom bolešću koja je zapravo ukorenjena u nepravilnom držanju.
Antropolozi smatraju da je postepeno uspinjanje hominoidnih primata omogućilo komunikaciju, prvo rukama a zatim i verbalnu, i doprinelo daljem razvoju naše vrste. Jogički sistem posmatra kičmeni stub kao energetsku i spiritualnu lestvicu individue, put uzdizanja svesti. Ljudska kreativnost jeste ono što nas izdvaja iz životinjskog sveta i ukazuje na razvijenost naše svesti. Zanimljivo je videti da dva znatno drugačija sistema razmišljanja donekle slično gledaju na ovaj fenomen.
Spomenula sam već da na držanje tela utiču aktivnosti kojima se često bavimo. Poznat nam je izraz “profesionalna deformacija“. S obzirom da kroz istoriju postoje poslovi kojima se pretežno bave muškarci, kao i oni drugi kojima se pretežno bave žene, nastali su i najpre muški kao i ženski telesni stavovi. Više o ovome pronaći ćete niže.
Na telesni stav utiče i teren i vegetacija koja je naše pretke okruživala. Npr. pastiri u predelima sa visokom travom prinuđeni su da stoje uspravno i posmatraju stado, dok u predelima gde je trava niska mogu da čuče ili sede. Tamo gde je kišovito ili pada sneg, insistira se na stojećim položajima, dok u suvim predelima možemo sedeti.
Položaji za defekaciju ili sahranjivanje mogu biti tabuisani u drugim situacijama, te Hjuz navodi da je moguće da je zato tabuisan “duboki” čučanj. Dakle kultura neke položaje naglašava, a druge potiskuje ili im daje dozvoljene okvire. Ja smatram da razlog tabuisanosti pomenutog položaja leži pre u nedostatku udobnosti i stabilnosti u njemu, kao i osećaju izloženosti i ranjivosti. Neki autori čak tvrde da običaji nošenja beba i male dece mogu uticati na dalji razvoj i otežati određene položaje, a olakšati druge. Sve to govori u prilog tome da tendencija prema određenom stavu utiče na povećanu ili smanjenu razvijenost relevantnih delova tela, što nas usmerava na te iste šablone držanja tela.
Telesno držanje žena
Žene su dugo u antropologiji zanemarivane kao izvor, i samim tim postoji manje podataka o njihovom držanju. Širom sveta žene su retko praktikovale duboki čučanj, bar u socijalnim situacijama i u onim gde mogu biti fotografisane. Hjuz spominje Blekvudovu tvrdnju da na Severnim Solomonovim ostrvima, kada žena sedi sa ispruženim raširenim nogama, to se tumači kao otvoren poziv na seksualni odnos. Primećujemo i u našoj kulturi da žene često sede prekrštenih nogu, dok muškarci sede ili raširenih, ili sa člankom jedne noge na kolenu druge. To ukazuje na kulturnu uslovljenost žena da skrivaju svoju intimnu regiju, dok je muškarci otkrivaju. Iz istog razloga žene često skupljaju ramena, pokušavajući da prikriju svoje grudi. Ovo nam otkriva da se žene osećaju objektifikovano i da su zahvaljujući tome manje slobodne u svom kretanju. (Više o posledicama istog pročitati ovde)
Sedeći položaj sa ispruženim nogama i prekrštenim člancima javlja se kao gotovo univerzalno ženski. Hjuz navodi da su retke fotografije muškaraca u ovom položaju. Aktivnosti koje su u mnogim kulturama pretežno ženske, poput tkanja i brige o bebama, često se obavljaju u ovom položaju. Možda su te standardne aktivnosti stvorile razlike među ženama i muškarcima prema kojima muškarci lakše razvijaju mišiće, a žene su fleksibilnije. U prilog tome ide činjenica da učestalo naprezanje mišića bez njihovog istezanja smanjuje rastegljivost tog predela. Telo pamti a genetski kod se prenosi s kolena na koleno, te se razlike utvrđuju.
U svojoj višegodišnjoj praksi joge upoznata sam sa činjenicom da žene često pod pravilnim stojećim stavom podrazumevaju stav pri kom se isprse a zadnjicu poguraju unazad, pri čemu se stvara naglašena lumbalna lordoza, odnosno jako zakrivljenje u ovoj regiji. Centriranost karlice je jako bitna za naš osećaj balansa, a balans nam je značajan da ne bismo ni na koga i ni na šta, i bukvalno i figurativno, morali da se oslanjamo. U prethodnim tekstovima sam govorila o međusobnoj sprezi fizičkog i psihičkog aspekta čoveka. Iz ovoga dalje možemo zaključiti da žensko držanje tela doprinosi ženskoj tendenciji ka psihološkoj zavisnosti od drugih ljudi, a posebno muškaraca.
Uticaj nameštaja na držanje tela
Stolice i klupe datiraju barem 5000 godina u nazad, i prema dosadašnjim dokazima korene imaju u egipatskoj i sumerskoj kulturi. Upotrebu stolica su proširili vladari, bogataši i njihovi sveti pomoćnici. U Kinu su stolice relativno kasno stigle, i nisu nadvladale položaje sedenja na podu, tradicionalne u Koreji i Japanu takođe. Ostatak sveta je pretežno koristio hoklice, ponovo najčešće osobe visokog statusa.
U mnogim drugim kulturama stolice su potisnule sedenje prekrštenih nogu. Elita je verovatno iz potrebe da se uzdigne u odnosu na narod koristila stolice. Šira upotreba stolice sa naslonom je rezultovala, kao što možemo da primetimo danas, oslabljenim mišićima leđa i stomaka, te čestim bolom u leđima (posebno u lumbalnom predelu) kod ljudi koji svakodnevno dugo sede.
Hjuz pominje padmasanu, odnosno položaj lotosa, kao deo religijske tradicije hinduizma i budizma. Ovaj položaj se tradicionalno mogao naći u Kambodži i Japanu, i na Baliju, Tajlandu i Samoi. On predlaže zanimljivu ideju analize preovlađujućih položaja radi razumevanja kulturnih kretanja. Naravno, sa globalizacijom i sve intenzivnijom kulturnom difuzijom, a posebno popularnošću interneta i joge, proširila se i prisutnost ovog položaja.
Konformizam
Autor navodi da se posturalni konformizam utvrđuje kao pravilo istim metodama kao i druga pravila etiketiranja – ismevanjem, verbalnom grdnjom ili fizičkim kažnjavanjem od strane osoba na superiornim pozicijama. Setih se jednog dečka koji je bio moja generacija u osnovnoj školi. Uvek je imao izuzetno uspravan stav i bio je vrlo visok. Pored toga imao je izvanredan uspeh u školi. Sećam se da su mu se druga deca podsmevala i govorila da “hoda kao da je progutao motku”. Možda je njegov uspeh u školi zapravo bio povezan sa telesnim držanjem (više o psihološkom uticaju držanja možete pročitati ovde -> https://myrtleyoga.com/2020/11/09/drzanje-tela-kao-rezultat-nasih-osecanja/).
Kulturni mehanizmi nas, zaključujemo, programiraju da se ponašamo na određeni način, bez naše svesti o složenosti i dometu tih programa.
Jezik kao dokaz naše nesvesnosti o telesnom držanju
Engleski jezik je vrlo ograničen kada je u pitanju držanje tela. Čini se da srpski jezik i više previđa značaj telesnog stava, što primećujemo po tome da se termin telesni stav u engleskom može objasniti pomoću jedne reči – posture. Kako bismo opisali položaj tela moramo koristiti čitave rečenice, dok se u indijskim jezicima, zahvaljujući jogi, rečima sažima čitav niz, kako jednostavnih, tako i složenih položaja.
Dalja razmatranja
Do sada smo se dotakli telesnog držanja kao rezultata bioloških faktora, a posebno polnih, načina ishrane, dnevnih aktivnost, načina odevanja, korišćenog nameštaja, stambenih prostora i prirodnog okruženja. Spomenuli smo i da postoje tabuisani položaji tela. Postoje i oni koji su prikladni za formalne situacije, poput fotografisanja ranije, ili komuniciranja sa uvaženim osobama u društvu. Praksa joge prevazilazi sva ova pravila i podstiče veliku slobodu kretanja. Joga postaje globalna disciplina i time utiče na globalnu kulturu držanja tela.
Joga je univerzalna praksa gde i muškarci i žene rade iste položaje i razvijaju sve delove tela, bez rodnih predrasuda i tabua. Ona doprinosi pravilnom razvoju mišića i elastičnosti. Smatra se da su asane arhetipovi, te da boravak u njima osnažuje mnoštvo kvaliteta koji tinjaju u našoj podsvesti. “As above so below”, kažu alhemičari. Time joga povezuje naše individualno postojanje sa kosmičkim. Baviću se ovom misterioznom temom u jednom od narednih članaka detaljnije.
Volela bih za kraj da postavim par pitanja. Ukoliko je naša promena telesnog držanja, odnosno podizanje kičmenog stuba iz horizontalnog u vertikalan položaj, toliko doprinela našem razvoju svesti, kako je do toga došlo? I ukoliko je telesno držanje stvar učenja i navike, ko nas je tome naučio? Možda je neko time želeo da inicira razvoj svesne vrste? Možda je joga, kao veština koja posebno insistira na ispravljanju kičme i razvoju svesti, stvar koju su nas naučili avatari? Ili bića sa druge planete? Ili je došlo do snažnog kontakta sa znanjem iz izvora, mističnog prosvetljenja jednog bića koje je to postepeno širilo na ostale? Bilo kako bilo, razmišljanje na ovu temu je svakako inspirativno. Ukoliko imate neku svežu perspektivu, volela bih da pročitam vaš komentar.
Slikao Stefan Jovanović (@spark_visualart).
Izvori:
1. Hewes, Gordon. “World Distribution of Certain Postural Habits”. American Anthropologist, 1955.
2.https://anthrosource.onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1525/aa.1955.57.2.02a00040
3. Stiles, Mukunda. ‘‘Structural Yoga Therapy: Adapting to the Individual”. 2005.