Nastavljamo dalje putem spoznavanja sebe sa joga sutrama kao vodičima. Genijalnost joga sutri čeka da bude otkrivena, a to možemo uraditi samo kontemplacijom i razumevanjem koje potiče iz ličnog iskustva, putem doživljaja.
(1.16) “Kad pojedinac razvije potpuno razumevanje svog pravog sopstva, njega više neće uznemiravati ometajući uticaji u njemu i oko njega.”
Ne mogu da kažem da sam doživela ovu vrhunsku spoznaju, barem ne tog intenziteta da je ona ostala trajna. Verujem, ipak, da je gotovo svaka osoba nekada bila u stanju bliskom ovom opisanom. Lično sam mnogo puta u životu, usled povoljnih okolnosti, mada se tada nisu tako činile, naišla na ovaj osećaj i stanje nepoljuljanosti, izuzetne prisutnosti i uvida u ono što istočnjačka filozofija naziva majom – iluzornošću sveta. Stvari koje su me do tada doticale, postale su mi smešne ili sam ih prosto doživela prirodnim, očekivanim i razumljivim. Hteli mi to ili ne, priroda (prakriti) ima svoje zakonitosti i njena promenljivost jedino je na šta možemo da računamo. Moram priznati da je maja moćna, i dalje me često njen san začara, pa zaboravim da sam u njenom domenu, baš kao u lucidnom snu.
(1.17) “Tada se objekat, postupno, razumeva u potpunosti. Isprva je to nešto površnije. Vremenom, razumevanje postaje dublje. I na kraju, ono je potpuno. U dostizanju tako dubokog razumevanja je čista radost. Jer, pojedinac je tada u toj meri jedno sa objektom da zaboravlja na svoje okruženje.”
Ovde Patanđali opisuje taj razvojni put, značaj održavanja pažnje i centriranosti. Dotiče time i koncepte dharane – koncentracije (a svakako i pratjahare – povlačenja čula), djane (meditacije) i samadhija. Poslednje dve rečenice ove sutre zvuče malo eskapistički, ali stvar je u tome da sve duhovne filozofije prepoznaju sklonost čoveka da pati u svetu, baš zbog njegove promenljivosti. Vezujemo se za ono što nam se dopada, a gajimo odbojnost prema manje prijatnim pojavama (dvandas – raga i dveša). Jogi putem uma teži da spozna srž stvarnosti, večno nepromenljivo. Ova stanja svesti je nemoguće opisati, i toliko su strana svakodnevnom da vremenom odlepršaju, i za njima ostaju samo obrisi. Zato je neophodna praksa.
(1.18) “Nema uobičajenih ometanja. Ali sećanja na prošlost se nastavljaju.”
Govorimo o stanju duboke zaokupljenosti, sjedinjenosti, istinske joge. Patanđali objašnjava ovde da se linearnost identiteta, ako možemo tako nešto uopšte reći, nastavlja, iako je osoba doživela preporod. Dodala bih ovde da, iako mnogi duhovni tragaoci žude za tim prosvetljenjem, smatram da osoba umno mora biti spremna za to. Cepanje iluzija o svetu je kao snažni zemljostres, ne možemo se više osloniti na ono što nam je pružalo potporu. Potrebna je hrabrost da ostvarimo novu mapu sveta, i svest o tome da je širina Univerzuma uvek spremna da nas iznenadi.
Koliko god da ovaj proces delovao zastrašujuće, mi ga u nekim malim razmerama doživljavamo svaki dan, ili odbijamo da ga doživimo. Život od nas stalno traži prilagođavanje, nadogradnju naših predstava o njemu i ideologije. Što je čovek savršeniji to je fleksibilniji, i sa spremnošću i agilnošću reaguje na svaku situaciju. Iz te perspektive mnogo je bolnije biti rigidan. I mada maštamo da našom čvrstinom oblikujemo svet oko sebe, tako ćemo samo naići na sukobe.
Mnogi mistici govore da je za ta duboka stanja svesti neophodna milost Univerzuma. Dopunila bih ovde da ta je ta milost sastojana, ne samo u ispunjavanju želje tragaoca za tim vrhunskim doživljajem, nego i u proceni njegove spremnosti za istim. Prosto, kao u pesmi Boba Marija: “Don’t jump in the water if you can’t swim.” Caka je da ni nećeš skočiti, jer je tako priroda uredila.
(1.19) “Biće nekih koji su rođeni u stanju joge. Njima nije potrebno da se vežbaju i da se disciplinuju.”
Patanđali dalje skreće pažnju na urođenost opisanog stanja. Desikačar je u komentaru na ovu sutru dodao da je ovo neminovnost, jer na svetu postoji ogroman broj ljudi. Ipak, retki su ti ljudi i uglavnom se nazivaju avatarima ili prorocima. Koliko velikih mistika koje istorija beleži su zapravo rođeni takvi ne znamo. Za čoveka je daleko veća motivacija spoznaja da postoje tehnike kojima može da se uspe na taj nivo. Mislim, zapravo, da je svrha ovih velikih bića da podstaknu duhovnu evoluciju čovečanstva.
Čovek je zaista biće džinovskog potencijala, biće između neba i zemlje.
Desikačar. 2015. “Srce joge: Razvoj lične prakse“. Babun, Beograd.