Pratite dah… Dišite produženo… Ove rečenice je svaki joga instruktor izgovorio bezbroj puta. Ali zašto je to toliko bitno? U narednim pasusima predstaviću proces disanja kao jednu od osnova vežbanja joge, i načina kojim joga smiruje naš um.
Anatomija disanja
Krenimo, dakle, od osnova – kako funkcioniše proces disanja. Dok udišemo dijafragma se steže i spušta, a grudni koš se širi što usisava vazduh. Vazduh putuje do pluća i u kapilarima alveola on obogaćuje krv gladnu kiseonika, koju je srce prethodno upumpalo. Kiseonik se vezuje za hemoglobin i obogaćena krv putuje u srce. Dalje je srce stezanjem ispumpava iz leve komore, potiskujući je da snabde čitavo telo. Da bi naše ćelije stvarale energiju potreban im je kiseonik.
Izdah se dešava kada kontrakcijom desne srčane komore nezasićena krv (ali puna metaboličkog proizvoda ćelija – ugljen-dioksida) kroz arteriju ide ka alveolama. Ugljen-dioksid se izdvaja, dijafragma opušta, a sadržaj pluća napušta telo.
Udah ubrzava rad srca kako bi veća količina krvi prostrujala i obogatila se, a izdah ga usporava. Prema dr Spasovskom, centri u mozgu zaduženi za disanje i rad srca nalaze se vrlo blizu jedan drugog, te se signali kroz cerebrospinalnu tečnost lako prenose.
Uobičajene disajne prakse
Prosečan čovek za vreme odmora u minuti napravi oko 15 respiracija, koristeći samo gornje režnjeve pluća. Za pojmove joge ovo je ubrzan dah. Pri takvom dahu ne uspevamo da provetrimo čitava pluća, što zadržava potencijalno opasne anaerobne bakterije. Prema nekim istraživačima receptori u respiratornom sistemu mozgu šalju poruku putem vagus nerva. Kada je dah ubrzan impulsi su takođe ubrzani što aktivira simpatički nervni sistem, i podstiče rad srca, povećava krvni pritisak, podstiče stezanje mišića, anksioznost, lučenje znoja i hormona stresa, dok umirivanje daha ima suprotne efekte.
Ono što obično nazivamo dubokim disanjem je hitro disanje koje koristi veći kapacitet pluća. Problem sa tim načinom disanja jeste što velikom brzinom uklanja ugljen-dioksid iz krvi, zahvaljujući čemu se krvni sudovi grče i sužavaju, a zauzvrat mi hiperventiliramo- ne možemo da se nadišemo. Rezultat toga je da mozak i druga tkiva gladuju za kiseonikom. Ovaj fenomen poznat je kao Verigo-Borov efekat. Već sam navela da se kiseonik veže za hemoglobin. Bez prisustva ugljen-dioksida kiseonik se čvršće vezuje, krvni sudovi se sužavaju, te je njegov prelazak u ćelije otežan, što dovodi do hipoksije, nedostatka kiseonika. Zato se kada je neko uznemiren preporučuje da diše u kesu (uznemirenost i ubrzan dah uvek idu u paru). Ugljen-dioksid utiče sedativno, a njegov nedostatak čini da je osoba razdražljiva, ne može da spava, ima lošu memoriju, i druge kognitivne funkcije bivaju umanjene.
Kao uzroke dubokog disanja Dragan Lončar, učitelj joge, naveo je spavanje na leđima i dugo spavanje, zatim prejedanje i mesnu ishranu, pušenje, preterivanje u svemu, mnogo stresa i emotivnih uspona i padova.
Jogičko disanje
Pravilno disanje, koje vežbamo na časovima joge, teče kroz nos, gde se vazduh filtrira, zagreva i vlaži. Takođe nozdrve ubrzavaju i usmeravaju vazduh ka donjim režnjevima pluća, što je vrlo bitno. Kada je kičma vertikalna sila gravitacije deluje kao pomoćnik, snabdevajući donji deo pluća. Naime, gornji deo pluća (iznad ključnih kostiju) može da smesti samo oko 250 ml vazduha, dok donji može oko 1,2 litre (a s obzirom da su pluća kruškastog oblika, donji deo, koji mnogi ljudi ni ne koriste, ima najveću zapreminu). U nosu se nalaze brojni nervni završeci koji se disanjem stimulišu, što dalje stimuliše centre u mozgu. Neko opšte pravilo je da ono na čemu radimo – razvijamo.
Jogički dah je dubok ali nije brz. Produbljen i smiren dah aktivira parasimpatikus koji je zadužen za odmor i obnovu (nasuprot simpatikusu – bori se ili beži). Dugim udahom dijafragma se značajno pomera nadole, što masira jetru, želudac, deo debelog creva i pankreas, pa čak i tanko crevo, a izdahom dijafragma blago masira srce i pluća. Spomenula sam da se u alveolama krv oksigeniše. Za optimalnu razmenu gasova venozna krv mora da prilagodi svoj pritisak pritisku alveolarnog vazduha, što se dešava kada alveolarni vazduh ostane dugo u dodiru sa krvlju, kada je dah usporen. Pored dijafragme u disanju učestvuju i mnogi drugi mišići: međurebarni, seratus anterior, seratus posterior superior i inferior, mali grudni mišići i spoljašnji kosi trbušni mišići. Uz vežbu ovi mišići postaju snažniji i fleksibilniji, što nam omogućava veću kontrolu nad dahom, a učimo i da sa udahom opustimo i aktiviramo rektus abdominis, mišiće poznate kao pločice, kao pomoćnike u disanju. Produženi, ujednačeni izdah smiruje, umanjuje broj respiracija, normalizuje količinu ugljen-dioksida u telu, i poboljšava cirkulaciju u čitavom organizmu.
Više o značaju cirkulacije za zdravlje tela pisaću u nekom od narednih tekstova.
Zaključak
Veliki deo magije joge, onoga što je čini tako blagotvornom za čoveka, krije se u moći daha. Ovim člankom delom sam pokušala i da demistifikujem pranu, životnu energiju koju apsorbujemo putem daha, koja nas prožima i čitavo postojanje. Upozorila bih motivisanog čitaoca da je bitno da se izmenjeni šablon disanja ne nameće naglo. Zato mi na časovima joge posmatramo telo i njegove reakcije. Vežbamo disanje, kontinuirano i dugotrajno, postepeno usvajajući taj način disanja i primenjujući ga i u svakodnevnom životu. Prilagođavanjem daha prilagođavamo svoje reakcije na životne zahteve i situacije, i postajemo gospodari svoje sudbine.
Prethodni tekstovi na sličnu temu: https://myrtleyoga.com/2020/10/04/kultura-disanja/
Izvori:
1. Predavanja Dragana Lončara u Vidya Yoga školi.
2. Spasovski, Duško. “Funkcionalna anatomija čoveka”. Excelsior, 2019.